Zašto je jedna knjiga podigla veliku prašinu ne samo u Srbiji, gde je štampana, nego i u čitavom regionu i zašto su se bezbednjaci svih fela i profila opasno naljutili na njenog autora.
Razgovarao: Veseljko Koprivica
Dnevnici iz ratnih štabova devedesetih godina prošlog vijeka konačno su otvoreni. Knjiga “Glasovi iz gluve sobe”, autora generala avijacije u penziji Blagoja Grahovca, kao rijetko koje štivo danas izazvala je uznemirenost u regionu i veliko interesovanje i stručne i laičke javnosti. “Glasove iz gluve sobe” u maju je objavila izdavačka kuća Laguna iz Beograda. Zbog knjige se general našao na brisanom prostoru. Na njega su i ranije nasrtali mnogi moćnici, kako iz vojne tako i iz civilne vlasti, ali, kako kaže, nije mnogo mario za visoke položaje i udobne kabinete. Čuvao je, kaže, i sačuvao sve svoje potčinjene, svoje principe i svoju slobodu. Bio je savjetnik za bezbjednost Mila Đukanovića u vrijeme dok je ovaj bio predsjednik Crne Gore, tj. u vrijeme Nato bombardovanja SRJ, danas je jedan od najžešćih Đukanovićevih kritičara. U međuvremenu, u regionu, pa i šire, stekao je ugled ozbiljnog analitičara geopolitike koji blagovremeno saopštava šta nas sve čeka u budućnosti. Može se reći da mu je vrijeme najjači saveznik.
Prvo izdanje knjige štampano je u velikom tiražu, već je izašlo i drugo, a u pripremi je i elektronska knjiga. U čemu je tajna tolikog interesovanja za ovu knjigu?
Mislim da se prvi put na našim prostorima pojavila knjiga koja ukazuje kako je razbijena SFRJ i ko su, suštinski, bili najveći odrađivači tog zločina. Razbijena je država koja je po mnogim, pa čak i po onim strateškim, pitanjima mogla služiti za primjer. Ona je imala manjkavosti, posebno u vezi sa političkim slobodama, i sve se to moglo lagodno ispraviti. Citiraću barda srpske književnosti književnika Vidosava Stevanovića, koji je rekao: “Jugoslavija je bila država sa stotinu mana u kojoj je bilo ugodno živeti, a novonastale eks Ju države imaju stotine vrlina u kojima je veoma teško živeti životom dostojnim čoveka”. Mudri književnik očigledno filozofski vidi ono što mnogi još ne uočavaju.
Ko su razbijači Jugoslavije?
I na Istoku i na Zapadu Jugoslavija je mnogima bila trn u oku. KGB je bio glavni razbijač te države i to iz geopolitičkih razloga. U knjizi je to detaljno opisano. Od vojnih i državnih službi, te od kriminogenog podzemlja i političara koji su bili pohlepni na moć vladanja i moć novca, KGB je napravio udarnu mrežu. Tako formirana mreža banditosa odrađivala je sve baš onako kako su i planirali. Nama su ostavili: ratna razaranja, masovne grobnice, zavadu, zločine, pljačkašku privatizaciju, potjernice, lažne patriotizme, lažne autoritete, osiromašenog seljaka, napaćenog radnika, te osramotili časne profesore, časne oficire i časne policajce.
Krenuo je talas relativiziranja navoda iz vaše knjige, pa i blaćenje vas lično.
Tačno, kao po direktivi javljaju se i protestuju upravo pripadnici one mreže banditosa koju apostrofiram kao mrežu razbijača Jugoslavije.
Posebnu ljutnju na vas, i to neskriveno, iskazao je general Aleksandar Dimitrijević, dugogodišnji šef vojne bezbjednosti.
Knjiga tretira događaje od 1989. do 2006. godine, a Dimitrijevića sam upoznao tek 1998.. On nema razlog da onako emotivno i neprimjereno reaguje jer, bar što se njega lično tiče, u knjizi pominjem neke događaje koji za njega mogu biti afirmativni. Ne znam gdje je Dimitrijević sebe sve prepoznao. Možda u onoj grupi banditosa koji su razbili Jugoslaviju. Možda i u onoj grupi oficira koji nijesu imali kapaciteta da se iskažu u svojoj vojničkoj struci, pa su bježali u redove vojne bezbjednosti ili redove vojnih političara. Možda se prepoznao u onoj grupi oficira koji su funkcionisali u paralelnom sistemu odlučivanja. U knjizi obavještavam javnost da su postojali i paralelni vojni finansijski budžeti, pa se Dimitrijević možda prepoznao da, kao dugogodišnji bezbednjak, nije uradio ono što je trebalo da uradi u odbrani države od paradržave. Vidim da ga je posebno uznemirila moja konstatacija u knjizi da su SFRJ i SRJ imale mnogo oficira i generala kojima se mogla ponositi svaka država, ali od 1991. godine preimućstvo su počeli preuzimati oni za koje se moglo reći da su oficirska bagra, Miloševićeva garda i srpski neofašisti. Ne znam u kojoj grupi bezbjednjaci sebe prepoznaju. Pošto više decenija upozoravam javnost da su obje vojne službe SFRJ, SRJ i sada u Srbiji pravi monstrumi koje treba hitno demontirati, možda je Dimitrijević ljut zbog toga što se neko usuđuje da demaskira njegova čeda.
Nije Dimitrijević jedini koji je kritikovao navode iz vaše knjige...
Sasvim je očekivano da frustracije iskazuju osobe koje se nalaze na potjernicama eks Ju država. Frustracije imaju zbog toga što su decenijama barjačili svojim patriotizmom po Srbiji, a sada, zbog onoga što su radili, na vratima očekuju službena lica države Srbije. Frustrirani su i zbog činjenice da su časne oficire godinama nazivali izdajnicima i NATO plaćenicima, a ti isti oficiri danas čista obraza i čiste savjesti slobodno žive na svim meridijanima svijeta. Ali, nervoza i terenska aktivnost u diskreditaciji knjige i njenog autora od strane utreniranog bezbjednjaka Dimitrijevića mnogo govori. Njegov neprimjeren rječnik koji koristi i flagrantno izvrtanje činjenica ukazuju da štab aktivno terenski radi.
Ko čini taj štab?
Decenijama upozoravam da je Srbija poligon ruske mitomanije i crnogorske mafije. Ozbiljnom analizom nepogrešivo možemo doći do jednog modela. Kad god Milo Đukanović uđe u rizik gubitka vlasti u Crnoj Gori, negdje u regionu, a najčešće u Srbiji, zavrti se neki problem koji počinje da zabrinjava kako građane regiona, tako i međunarodnu zajednicu. Nakon toga Đukanović, po ko zna koji put, postane “faktor stabilnosti” regiona, čime kupuje političku milost za svoje političko preživljavanje. Danas opet imamo takvu situaciju. Od postkonfliktnog, Balkan opet prelazi u predkonfliktni region. Neko to veoma vješto radi, ali iz geopolitičkih razloga. Pošto moja knjiga govori upravo o tome i ukazuje koji klanovi i koje ličnosti pripadaju mreži banditosa, logično je očekivati njihovu mobilizaciju u diskreditovanju knjige i njenog autora. Ništa im to ne vrijedi, knjiga se i dalje nalazi na top-listi najtraženijih naslova. Nema bolje reklame za knjigu i njenog autora od činjenice da na njih kidišu banditosi.
Gdje se taj štab nalazi?
Idejno na Istoku, operativno u Crnoj Gori, a terenski u Srbiji, baš kao i decenijama unazad.
Dižu se tenzije u BiH, Makedoniji, na Kosovu… Da li je ugrožen mir na Balkanu?
Balkan je ponovo postao predkonfliktni region. Bojim se da će vašingtonsko-briselska birokratija opet biti nadmudrena. Provjerićemo to po tome da li će opet neko od njih proglasiti Đukanovića faktorom stabilnosti u regionu.
Kada će početi da se rješava balkanski rebus?
Onda kada se postavi tačna dijagnoza razbijanja Jugoslavije. Zar nije očigledno da skoro svi današnji tajkuni, biznismeni, poslodavci, te uglađena i lakirana “elita”, pripadaju upravo grupi banditosa koji su razbijali Jugoslaviju. Sve novonastale države na eks Ju prostoru utrčale su u ralje brutalnog, vulgarnog, dekadentnog i neokolonijalnog neoliberalizma koji nije ništa drugo nego opaki fašizam. Stanovništvo je vrlo striktno podijeljeno u dvije grupe, prva su banditosi kao poslodavci, i druga grupa je većinsko građanstvo kao robovi ili kmetovi. Rušenje Jugoslavije operativno je otpočelo banditskim demonstracijama srpsko-crnogorskih jurišnika u subotu 20. avgusta 1988. godine, kada je današnji režim u Crnoj Gori otpočeo preuzimanje vlasti. Prvi nagovještaj spasavanja balkanskih naroda i država biće onda kada predsjednik Vlade Srbije Milo Đukanović – ne, nije lapsus – bude odmaknut od svih državnih i političkih funkcija. Antifašistički ustanak naroda u Crnoj Gori tinja. Može se desiti da cijena bude velika, ali bez tog zahvata Balkan se neće moći stabilizovati. U to sam više nego uvjeren.
Kako komentarišete to što je Đukanović na nedavnom sedmom kongresu svoje Demokratske partije socijalista iz vrha stranke udaljio, da ne kažemo penzionisao, Svetozara Marovića, Filipa Vujanovića i Igora Lukšića?
Đukanović, u to sam siguran, o svima njima ima negativnije mišljenje nego sve ono zajedno što sam o njima ja kritički napisao. Marović je vrlo kompaktna ličnost u nagonu za novcem i vlašću. Vujanović je raspolućena ličnost. On vidi šta sve DPS radi, pa strahuje od krajnjeg ishoda. Najkraće rečeno – Vujanović je na golemim mukama. Lukšić je daleko ambiciozniji nego što izgleda. Svjestan je da je budućnost sa DPS-om veoma rizična. Đukanoviću je sve to dobro poznato. On u njih više nema povjerenja. I njima je to sasvim jasno, pa sada svi zajedno žive u ravnoteži straha jedni od drugih.
Kada će Crna Gora ući u NATO?
Vrlo brzo, ali ne zbog toga što je Crna Gora spremna za NATO, nego što je to geopolitička potreba. Kada vašingtonsko-briselska administracija shvati da je do sada više puta bila geopolitički nadmudrena na Balkanu, onda će preduzeti mjere da građanima ex-Yu država pomognu da uklone banditose iz državno-političke hijerarhije, čime će Balkan prestati da bude sredstvo geopolitičkih igara. Balkan mora biti tamo gdje geografski i civilizacijski pripada, a to je Evropa. Najdalje za godinu, Crna Gora će dobiti poziv za NATO.
Kakve promjene očekujete u Evropskoj uniji?
EU će uskoro početi da se reformiše i očekujem da će ona biti ili troslojna ili troprstenasta. Za planetu je sudbonosno da se uspostavi američko-evropsko-rusko partnerstvo na novim osnovama, što će se uskoro i desiti. Formula svih uspjeha je u čestim promjenama vlasti, što je jedina garancija za demokratiju i vladavinu prava.
Očekujete li nove napade na vašu knjigu i na vas?
Imam vrlo konkretan predlog – da se emisije u kojima se pljuje po knjizi i njenom autoru snimaju na četiri mjesta, i to u: Zagrebu, Sarajevu, Prištini i Beogradu. Prihvatam da snosim troškove emisije i učesnika. Onaj ko se možda slobodno vrati u Beograd, njega ću posebno nagraditi.
